sir-ken-robinson-changing-paradigms-495w

Svaka država na svijetu u ovom trenutku ima reforme u javnom obrazovanju. Postoje dva razloga zašto je to tako. Prvi razlog je ekonomski. Ljudi pokušavaju naći način kako da obrazuju našu djecu kako bi zauzela svoje mjesto u ekonomskim tokovima 21. stoljeća, s obzirom na to da mi ne možemo predvidjeti kako će ekonomija izgledati u budućnosti. Drugi razlog je kulturološki. Svaka država u svijetu pokušava shvatit kako da obrazujemo djecu da imaju osjećaj za kulturu i da ujedno budu dio globalizacije u svijetu.

Postavlja se pitanje kako da objedinimo sve ove probleme? Problem je ustvari da želimo upoznati budućnost čineći ono što su drugi radili u prošlosti, te na tom putu upoznavanja srećemo milione djece koje ne vide svrhu odlaska u školu. Kada smo mi išli u školu imali smo jedan put ostvarenja naših ciljeva, a to je da ako radimo marljivo i dobro činimo uspjet ćemo i u daljem školovanju, a kasnije ćemo i naći posao koji smo željeli.  Međutim, danas djeca ne vjeruju u to. Bolje je da imate diplomu o završenom školovanju nego je nemati, ali ni to nije garancija u današnje vrijeme da ćete moći naći posao.

Problem je što je sadašnji sistem obrazovanja bio dizajniran, smišljen  za drugo doba.  Bio je smišljen u vrijeme intelektualno kulturnog prosvjetljenja i u ekonomskim okolnostima industrijske revolucije. Prije sredine 19. stoljeća nije bilo nikakvog sistema za javno obrazovanje. Mnogi nisu imali dovoljno novaca da plate školsko obrazovanje, tako da su bili nesposobni za pisanje i čitanje. Pojavljuju se mnoge pretpostavke o socialnoj strukturi i kapacitetu. To je bilo potaknuto ekonomijom tog vremena.

Zatim dolazimo do intelektualnog modela uma i to predstavlja akademsku sposobnost. Postoje dva tipa ljudi: akademski i neakademski, pametni ljudi i oni koji nisu. Mnogi izvrsni ljudi misle da nisu toliko pametni jer su osuđivani protiv određenog pogleda njihovog uma.

Mi pokušavamo našu djecu provesti kroz put edukacije na neestetički način. Umjesto što ih uspavljujemo, trebamo ih „oživiti“ i probuditi, pokrenuti njihova osjetila. Današnji sistem je osmišljen po uzoru na interese industrijalizacije. Škole su ogranizirane kao fabrike: zvona koja obilježavaju početak i kraj časa, odvojena postrojenja, u svakoj prostoriji se održava određeni čas i predmet, mi još uvijek obrazujemo djecu u velikim grupama. Postavaljmo ih u sistem školovanja na osnovu njihovih godina. Zašto to radimo, zašto su najvažnije pretpostavke i uslovi koliko oni imaju godina? Da li je to zapravo ono štto je najbitnije? Nekada je bolje da su djeca raspoređena u manje grupe, nego u veće, ili da su sami. Sve je vezano za standardizaciju.

Kao zaključak, trebamo razmišljati o ljudskoj sposobnosti, moramo prepoznati da je bolje učenje u grupama, jer ako dođe do razdvajanja nećemo imati isti rezultat. Trebamo shvatiti da podjele na pametne i one koje nisu te na akademski obrazovane i neakademski obrazovane ljude su mit i da trebamo razmišljati  i gledati na svijet realnije nego što to činimo trenutno.